Bajaši u Hrvatskoj: zajednica unutar romske zajednice ili zaseban identitetski krug?
Obilježavanje Svjetskog dana Roma u Čakovcu, na kojem je većina programa izvedena na bajaškom govoru i hrvatskom jeziku, ponovno je otvorilo jedno važno, ali rijetko jasno artikulirano pitanje: kakav je stvarni položaj i identitet Bajaša unutar romske zajednice u Hrvatskoj?
Na prvi pogled, riječ je o kulturno bogatom programu u kojem su djeca i mladi kroz pjesmu, ples i recitacije predstavljali svoj rad i pripadnost zajednici. No, jezična dominacija bajaškog govora tijekom nastupa, uz gotovo potpunu odsutnost romani ćhib jezika, potaknula je šire pitanje o tome koliko je uopće romski identitet u Međimurju jedinstven, a koliko se razvija u više paralelnih kulturnih pravaca.
Jezik kao ključ razlike
Bajaši u Hrvatskoj predstavljaju specifičnu skupinu unutar romskog naroda. Za razliku od većine Roma u Europi koji govore romani ćhib, Bajaši koriste bajaški govor, odnosno starorumunjski dijalekt koji se u zajednici prenosi generacijama.
U svakodnevnoj praksi, osobito među mladima, taj se jezik u potpunosti percipira kao “romski jezik”, dok se vlastiti način života i kulturni obrasci razumiju kao dio šireg romskog identiteta. Istodobno, riječ je o sustavu koji ima vlastitu unutarnju logiku, povijesno iskustvo i kulturne obrasce koji ga jasno razlikuju od drugih romskih skupina.
Upravo ta činjenica otvara ključno pitanje: radi li se o jedinstvenom romskom identitetu s unutarnjim razlikama ili o paralelnom identitetskom krugu koji se razvijao vlastitim smjerom?
Povijesno gledano, Bajaši potječu iz prostora nekadašnjih rumunjskih kneževina, gdje su Romi stoljećima živjeli u sustavu ropstva koje je ukinuto sredinom 19. stoljeća. Nakon ukidanja ropstva započinju migracije prema srednjoj i jugoistočnoj Europi, pri čemu se dio zajednica naseljava i na područje današnje Hrvatske.
Prateći tokove rijeka Mure i Drave te oslanjajući se na tradicionalne vještine obrade drva, izrade uporabnih predmeta i ispiranja zlata, Bajaši se postupno integriraju u lokalni gospodarski i društveni prostor. U Međimurju su generacijama bili prepoznatljivi kao koritari i obrtnici, čiji su proizvodi bili prisutni u svakodnevnom životu lokalnog stanovništva.
Taj povijesni put oblikovao je zajednicu koja je zadržala snažnu unutarnju koheziju, ali i razvila specifičan kulturni identitet koji se razlikuje od drugih romskih skupina.
Zajednica unutar zajednice
Danas se Bajaši sve češće promatraju kao “zajednica unutar zajednice”. Oni se jasno identificiraju kao Romi, dijeleći povijesno iskustvo marginalizacije, ali istovremeno imaju vlastiti jezik, kulturne obrasce i simboličke reference koje ih izdvajaju unutar šire romske populacije.
U dijelu bajaških zajednica u Europi, primjerice u Mađarskoj i Rumunjskoj, postoje i simbolički elementi identiteta koji nadilaze lokalne okvire. Među njima se često spominje pjesma “Paduri verđi” („Zelena šuma“), koja u određenim zajednicama ima status neformalne himne. Takvi elementi dodatno učvršćuju osjećaj posebnosti, ali ne i formalnog odvajanja od romskog identiteta.
U tom smislu, Bajaši ne funkcioniraju kao zaseban narod, nego kao jasno diferencirana i prepoznatljiva grana unutar romskog naroda.
Posebno zanimljiv aspekt jest percepcija identiteta među mladima. Terenski uvidi i praksa pokazuju da mlađe generacije bajaški govor uglavnom ne doživljavaju kao nešto odvojeno od romskog identiteta, nego kao njegov prirodni dio.
Za njih je “bajaški” istovremeno i jezik i oznaka pripadnosti, dok se širi romski identitet razumije kao društveni okvir u kojem se kreću kroz obrazovanje, institucije i javni prostor. Drugim riječima, identitet se ne doživljava kao pitanje isključivosti, nego kao slojevita pripadnost.
Upravo ta generacijska perspektiva pokazuje da se identitet ne zatvara, nego se kontinuirano prilagođava suvremenim društvenim okolnostima.
Romski identitet ili nešto ipak drugo
U širem regionalnom kontekstu, slične procese moguće je promatrati i kod zajednica poput Aškalija i Egipćana na Kosovu, u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Iako su povijesno i kulturno povezane s romskim korijenima, one su tijekom vremena razvile zasebne identitetske narative, vlastite kulturne simbole i političko prepoznavanje.
Za razliku od njih, Bajaši u Hrvatskoj nisu prošli proces formalnog izdvajanja u zasebnu etničku kategoriju, nego i dalje funkcioniraju unutar romskog identitetskog okvira, ali s izrazito snažnim unutarnjim kulturnim i jezičnim razlikama.
U tom smislu, Bajaši nisu izvan romskog identiteta, nego njegov jasno strukturirani i povijesno oblikovani unutarnji krak – zajednica koja istovremeno dijeli pripadnost i razvija vlastitu kulturnu logiku.
Između posebnosti i pripadnosti
Pitanje Bajaša stoga se ne može svesti na jednostavnu dilemu jesu li oni „Romi” ili „nešto drugo”. Preciznije je govoriti o višeslojnom identitetu koji istovremeno uključuje pripadnost romskom narodu i izraženu unutarnju kulturnu autonomiju.
Ono što je obilježavanje Svjetskog dana Roma u Čakovcu ponovno pokazalo jest da se romski identitet u Hrvatskoj ne može promatrati kao homogena cjelina. On postoji u više oblika, od kojih je bajaški identitet jedan od najsnažnije izraženih i najprepoznatljivijih.
Na pozornici Centra za kulturu gotovo cijeli program odvijao se na bajaškom govoru i hrvatskom jeziku. Djeca su recitirala, pjevala i glumila na jeziku koji koriste u svojim obiteljima. Za njih bajaški nije „drugi” ili „poseban” jezik – on je njihov materinski jezik, jezik odrastanja i svakodnevnog života. Istodobno, većina mladih svoju pripadnost bez zadrške opisuje kao romsku. U njihovoj percepciji ne postoji suprotnost između toga da su Bajaši i da su Romi.
Upravo zato identitet Bajaša nije moguće promatrati kroz jednostavne etničke kategorije. On nije nastao odvajanjem od romskog naroda, nego njegovim povijesnim razvojem u specifičnim društvenim i geografskim okolnostima. Stoljeća života na prostoru današnje Rumunjske, migracije nakon ukidanja ropstva, naseljavanje uz Muru i Dravu, tradicionalna zanimanja, vlastiti govor i kulturna baština oblikovali su zajednicu koja je tijekom vremena razvila vlastiti sustav vrijednosti i snažan osjećaj pripadnosti.
Taj osjećaj pripadnosti danas se ne očituje samo kroz jezik. Očituje se kroz glazbu, folklor, obiteljske običaje, kolektivno povijesno pamćenje, ali i kroz simbole koji postoje unutar same zajednice. U dijelu bajaške populacije pjesma Paduri verđi („Zelena šuma”) ima status svojevrsne himne, ne zato što predstavlja politički projekt izdvajanja, nego zato što simbolizira zajedničko podrijetlo i kulturnu povezanost Bajaša bez obzira na državne granice.
Možda upravo u tome leži najveća posebnost ove zajednice. Bajaši nisu izgradili identitet suprotstavljen romskom identitetu, nego identitet koji je dovoljno snažan da postoji unutar njega. Oni nisu prestali biti Romi, ali su tijekom više od stoljeća života u Hrvatskoj razvili prepoznatljiv kulturni prostor koji ima vlastiti jezik, vlastite povijesne reference i vlastite identitetske simbole.
To otvara i jedno novo pitanje koje će u godinama koje dolaze postajati sve važnije. Na koji način obrazovni sustav, kulturne politike i institucije mogu odgovoriti na tu unutarnju raznolikost romske zajednice?
Posljednjih godina u Međimurju sve se više ulaže u obrazovanje romske djece, od predškolskih programa do različitih oblika potpore tijekom školovanja. Međutim, gotovo se uvijek govori o „romskom jeziku” i „romskoj kulturi” kao jedinstvenim pojmovima. Stvarnost je ipak složenija. Djeca Bajaša u školu dolaze s drugačijim jezičnim i kulturnim iskustvom od djece koja govore romani ćhib. Ako želimo da obrazovanje bude istinski uključivo, ono mora prepoznati i tu raznolikost.
Možda upravo zato pitanje Bajaša nije samo pitanje etnologije ili povijesti. Ono je pitanje javnih politika, obrazovanja i razumijevanja identiteta u suvremenom hrvatskom društvu. Jer uključivost ne znači samo priznati postojanje jedne nacionalne manjine. Ona znači razumjeti i različitosti koje postoje unutar nje.
Svjetski dan Roma u Čakovcu nije dao konačan odgovor na pitanje jesu li Bajaši izgradili zaseban identitet. Ali je vrlo jasno pokazao da on već postoji kao društvena i kulturna činjenica. Ostaje tek otvoreno pitanje hoće li ga hrvatsko društvo, institucije i sama romska zajednica u budućnosti prepoznati kao bogatstvo vlastite raznolikosti ili će ga i dalje promatrati isključivo kroz opći pojam romskog identiteta.
Orhan Memedi
