Je li romski civilni sektor mrtav – ili je postao zanimljiv samo kad postoji novac?
Posljednjih godina često slušamo kako se položaj Roma u Hrvatskoj poboljšava. Donose se nacionalni planovi, usvajaju akcijski planovi, raspisuju natječaji, osiguravaju sredstva za projekte i redovito se predstavljaju aktivnosti usmjerene prema uključivanju Roma u hrvatsko društvo. Na papiru, nikada nije postojalo više mehanizama za podršku romskoj zajednici.
No, kada se maknemo od strategija, pokazatelja i izvješća te pogledamo stvarno stanje na terenu, nameće se jedno neugodno pitanje: gdje su danas romske udruge, romski aktivisti i romski glasovi?
Pitanje nije bez razloga. Dovoljno je pogledati rezultate Javnog poziva za 2026. godinu za sufinanciranje pripreme i provedbe projekata i pojedinačnih aktivnosti povezanih s provedbom Nacionalnog plana za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Od četiri odobrena projekta samo je jedan nositelj romska udruga. Među ukupno petnaest organizacija koje su se našle na listi odabranih i pričuvnih projekata, svega su tri romske udruge nositelji projekata.
Možda će netko reći da to nije važno. Da nije bitno tko provodi projekt, nego kakve rezultate projekt donosi. Teoretski, to zvuči ispravno. U praksi, međutim, stvari nisu tako jednostavne.
Jer postavlja se pitanje koje bi svatko trebao moći postaviti bez da ga se proglasi protivnikom civilnog društva: zašto su Romi sve češće korisnici projekata, a sve rjeđe njihovi nositelji?
Još važnije, koliko je stvarni utjecaj romskih organizacija u projektima koji se provode za Rome?
Jesu li romske udruge ravnopravni partneri ili služe kao most prema zajednici do koje netko drugi bez njih ne može doći?
Koliko često romske organizacije sudjeluju u kreiranju projektnih aktivnosti, određivanju prioriteta i donošenju odluka, a koliko često se njihova uloga svodi na okupljanje korisnika i pružanje podrške provedbi aktivnosti koje su osmislili drugi?
To su pitanja o kojima se rijetko govori, iako upravo ona određuju koliko je romska zajednica stvarno uključena u procese koji se provode u njezino ime.
Ako netko misli da je riječ samo o pitanju projektnog financiranja, dovoljno je pogledati i druge procese koji bi trebali osigurati sudjelovanje Roma u donošenju odluka.
Posebno zabrinjava činjenica da prema rezultatima Javnog poziva za iskaz interesa za sudjelovanje u radu Povjerenstva za izradu i praćenje Akcijskog plana Grada Zagreba za razdoblje 2025. – 2027. godine za provedbu Nacionalnog plana za uključivanje Roma nije odabran niti jedan romski aktivist. Paradoks je tim veći jer se radi o tijelu koje bi trebalo pratiti provedbu politika koje se izravno odnose na Rome.
Kada taj podatak stavimo uz rezultate Javnog poziva za 2026. godinu za sufinanciranje pripreme i provedbe projekata povezanih s provedbom Nacionalnog plana za uključivanje Roma, gdje je od četiri odobrena projekta samo jedan nositelj romska udruga, a među petnaest prijavljenih i rangiranih organizacija svega tri romske udruge nastupaju kao nositelji projekata, teško je izbjeći dojam da se romski glas postupno gubi upravo na mjestima gdje bi trebao biti najglasniji.
Takvi primjeri otvaraju legitimno pitanje: kako možemo govoriti o uključivanju Roma ako Roma nema među onima koji odlučuju, planiraju i usmjeravaju politike namijenjene njihovoj zajednici?
Jer uključivanje ne znači samo financirati aktivnosti za Rome. Uključivanje podrazumijeva da Romi imaju stvarnu priliku sudjelovati u procesima donošenja odluka, oblikovati prioritete i biti ravnopravni partneri institucijama. Sve drugo ostavlja dojam da se o Romima i dalje odlučuje bez Roma.
Još je zanimljivije promatrati širu sliku. Posljednjih godina sve je više organizacija koje se bave romskim pitanjima. To samo po sebi ne bi bilo sporno kada bi paralelno rastao broj snažnih romskih organizacija i novih romskih lidera. No događa se upravo suprotno.
Broj aktivnih romskih udruga koje djeluju na nacionalnoj razini danas je znatno manji nego prije deset ili petnaest godina. Nakon stupanja na snagu novog Zakona o udrugama i pooštravanja administrativnih obveza, velik broj manjih lokalnih organizacija postupno je nestao iz javnog prostora. Neke nisu uspjele zadovoljiti sve zahtjevnije administrativne standarde, neke su ostale bez ljudi, neke bez financijske podrške, a mnoge bez nade da svojim radom mogu nešto promijeniti.
Istovremeno, dok broj projekata namijenjenih Romima raste, broj romskih organizacija koje imaju kapacitet samostalno ih osmisliti i provoditi postaje sve manji. Upravo u tome leži paradoks današnjeg sustava uključivanja Roma. Financijska sredstva za projekte postoje, ali je sve manje Roma koji sudjeluju u njihovom kreiranju, vođenju i donošenju odluka.
To otvara pitanje o kojem se unutar romske zajednice posljednjih godina sve češće govori. Bi li isti interes postojao kada bi se radilo o natječajima koji nisu povezani s Romima ili kada financijska sredstva ne bi bila toliko dostupna? Pitanje nije usmjereno protiv organizacija koje provode projekte, već prema sustavu koji je stvorio situaciju u kojoj se Romi sve češće pojavljuju kao korisnici aktivnosti, a sve rjeđe kao njihovi nositelji.
Naravno, organizacije civilnog društva trebaju sredstva za svoj rad, zaposlenike i provedbu aktivnosti. Međutim, stvarna predanost nekoj zajednici najjasnije se vidi onda kada projekt završi. Tada se pokazuje tko ostaje prisutan na terenu, tko nastavlja raditi s djecom i mladima, tko prati probleme obitelji i tko nastavlja zagovarati interese zajednice pred institucijama. Upravo su to godinama činile brojne lokalne romske udruge, često bez značajnih proračuna i bez profesionalnih timova.
Takvo stanje odražava se i na interes mladih za uključivanje u aktivizam. Teško je očekivati dolazak novih generacija romskih aktivista ako mladi ne vide prostor u kojem mogu sudjelovati, preuzeti odgovornost i utjecati na odluke koje se tiču njihove zajednice. Aktivizam ne može opstati samo na projektima; on mora počivati na osjećaju da je moguće nešto promijeniti.
Zato ključno pitanje danas nije koliko je projekata financirano niti koliko je sredstava dodijeljeno. Puno je važnije koliko su Romi stvarno prisutni u procesima odlučivanja, koliko ih vodi organizacije i projekte te koliko sudjeluju u oblikovanju politika koje se odnose na njihove zajednice.
Jer uključivanje Roma ne može značiti samo provođenje aktivnosti za Rome. Ono mora značiti stvaranje uvjeta da Romi budu ravnopravni sudionici i nositelji promjena. U suprotnom ćemo imati sve više projekata o Romima, a sve manje Roma koji o svojoj budućnosti odlučuju sami.
Pravi cilj mora biti stvaranje generacije Roma koja će sama voditi procese, donositi odluke i određivati smjer razvoja svoje zajednice.
Ako nakon više od dva desetljeća politika uključivanja imamo sve manje romskih udruga, sve manje aktivista, sve manje mladih koji se žele uključiti i sve manje Roma na mjestima odlučivanja, onda je vrijeme da se zapitamo ne samo kamo ide romski civilni sektor.
Nego i jesmo li stvorili sustav uključivanja Roma ili sustav upravljanja Romima.
Jer to nisu iste stvari.
Orhan Memedi
