Često se govori kako je potrebno osigurati jednake prilike za svu djecu. Međutim, jednakost ne znači mnogo ako pojedina djeca na samom početku života nemaju jednake uvjete. Mnoge romske djevojčice svoj put ne započinju s iste početne crte kao njihovi vršnjaci. Njihove prepreke ne počinju ulaskom u školu, nego mnogo ranije – u okolnostima u kojima odrastaju, u materijalnoj oskudici, u društvenim stereotipima i očekivanjima koja im često određuju granice prije nego što su same dobile priliku odabrati vlastiti put.
Patrijarhalni obrasci koji su još uvijek prisutni u dijelu romske zajednice dodatno otežavaju položaj djevojčica. Uloga dobre supruge, brižne majke i čuvarice doma često se podrazumijeva kao prirodan životni put. Sama po sebi ta uloga nije problem ako proizlazi iz slobodne odluke žene. Problem nastaje onda kada postane jedina prihvatljiva mogućnost, a obrazovanje, profesionalni razvoj i osobne ambicije počnu se doživljavati kao nešto sporedno ili čak nepoželjno.
Romske djevojčice odrastaju na sjecištu različitih izazova. S jedne strane suočavaju se s predrasudama, diskriminacijom i siromaštvom koje još uvijek nerazmjerno pogađa velik dio romske zajednice. S druge strane, dio njih odrasta u sredinama u kojima su tradicionalne rodne uloge i dalje duboko ukorijenjene. Upravo se na tom presjeku često oblikuju njihove životne mogućnosti.
Upravo zbog toga odustajanje romske djevojčice od školovanja nerijetko prolazi gotovo nezapaženo. Ono se prihvaća kao očekivan slijed okolnosti, a ne kao ozbiljan društveni problem. Svaka djevojčica koja prerano napusti obrazovanje gubi priliku razviti svoje sposobnosti, ali istodobno i zajednica gubi buduću liječnicu, pravnicu, profesoricu, poduzetnicu, umjetnicu ili znanstvenicu. Gubitak nije samo osobni – on je društveni. Odgovornost pritom nije isključivo na romskoj zajednici. Institucije često reagiraju tek kada posljedice postanu vidljive, umjesto da sustavno uklanjaju uzroke nejednakosti. Obrazovanje, socijalna skrb, lokalna zajednica i javne politike još uvijek nisu dovoljno povezani kako bi pravodobno prepoznali djevojčice koje su izložene riziku od ranog napuštanja školovanja ili drugih oblika isključenosti.
Podaci to potvrđuju. Prema istraživanjima Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA), Romkinje su i dalje među najranjivijim skupinama u području obrazovanja i zapošljavanja. Mladi Romi, a posebno Romkinje, i dalje češće prerano napuštaju školovanje, imaju niže stope zaposlenosti te su izloženiji siromaštvu i diskriminaciji od opće populacije. Posljednjih godina vidljivi su pozitivni pomaci, ali oni još uvijek nisu dovoljno snažni da bi promijenili ukupnu sliku.
Istodobno, bilo bi neodgovorno svu odgovornost prebaciti isključivo na institucije. Iskrena rasprava mora uključiti i preispitivanje odnosa unutar same romske zajednice. Ako djevojčicama od najranije dobi šaljemo poruku da je njihova najveća vrijednost u tome da jednoga dana budu dobre supruge i majke, a dječacima da budu nositelji uspjeha i ambicije, tada nesvjesno ograničavamo potencijal vlastite djece. Time ne čuvamo tradiciju – smanjujemo mogućnosti budućih generacija.
Ali isto tako ohrabruje činjenica da danas sve više mladih Romkinja završava srednje škole i fakultete, postaju liječnice, pravnice, učiteljice, novinarke, poduzetnice i aktivistice. Njihov uspjeh pokazuje da promjene jesu moguće. Međutim, one ne smiju ostati pojedinačni primjeri kojima se divimo nekoliko dana, nego trebaju postati novo pravilo. Napredak koji je ostvaren zaslužuje priznanje, ali nije dovoljan. Potrebne su odlučnije mjere, snažnije obrazovne politike, kvalitetniji mentorski programi, veća podrška obiteljima i jasna društvena poruka da obrazovanje djevojčica nije pitanje dobre volje, nego temeljno ljudsko pravo.
Šutnja pred odustajanjem jedne djevojčice od školovanja nikada nije bezazlena. Svaki put kada zanemarimo prepreke s kojima se suočava ili njezine snove proglasimo manje važnima od očekivanja okoline, sudjelujemo u stvaranju novih nejednakosti. A nijedno društvo koje dopušta da se dječji snovi gase zbog podrijetla, siromaštva ili spola ne može govoriti o stvarnoj jednakosti. Romskim djevojčicama nije potrebno sažaljenje. Potrebni su im uvjeti u kojima će moći slobodno birati vlastiti životni put. Tek kada njihov uspjeh prestane biti iznimka, a postane uobičajena pojava, moći ćemo reći da smo kao društvo napravili ono što smo odavno trebali.
Romske djevojčice nisu samo budućnost romske zajednice – one su dio budućnosti Hrvatske i Europe. Njihov glas se treba čuti, njihova prava poštovati, a njihove snove podržati
Ramiza Memedi
